Oduvijek sam imala osjećaj da me roditelji nisu baš fer tretirali. Kad se sjetim djetinjstva, praktički sam živjela s bakom jer su mama i tata morali stalno raditi kako bi nas prehranili. Jasno se sjećam kako su me ostavljali kod bake dok su oni jurili na posao. Da budem iskrena, baka me i odgojila i na tome sam joj vječno zahvalna. Sad, kad imam vlastitu obitelj i dvije kćeri, Maricu i Ljiljanu, muž i ja radimo po dvije smjene kako bismo uštedjeli za vlastiti stan. Bilo je stvarno napeto u početku, ali moji roditelji su uskočili i ponudili pomoć. Vodili su cure u vrtić, preuzimali ih, vodili ih na razne priredbe i provodili vrijeme s njima.
Ukratko, praktički su živjeli s našom djecom dok smo mi mastili rukave i radili. Razumjeli su nas i uvijek su bili spremni pomoći. No, jednog dana, mama je došla i rekla mi da planiraju iznajmiti stan i preseliti se na selo. Selo je bilo bogme daleko od nas i to me baš pogodilo. Mama, molim te, možeš li još malo ostati? Još samo koji mjesec i uštedjet ćemo dovoljno za stan. Ako sada odeš, morat ću dati otkaz, a od stana ove godine ništa, preklinjala sam je.
Njezin odgovor me doslovno zbunio. Ne ostajemo ovdje zbog tebe. Želimo na selo i idemo. Vrijeme je da i sama paziš na svoju djecu. Previše se oslanjaš na druge, a mi nismo dužni pomagati stalno, odbrusila mi je mama. Bila sam šokirana, uvrijeđena, ali sam sakrila emocije. Nisam vjerovala da bi tih par mjeseci promijenilo život mojim roditeljima, pa ih nisam ni nagovarala dalje. Jasno mi je postalo da ne žele više čuvati moje cure, a ja ih ne mogu na silu natjerati na to. Ipak, moj muž i ja smo tipovi koji svaku novu nevolju dočekuju raširenih ruku sve što imamo, izgradili smo sami, pa ćemo i dalje tako.
