Kad je Anđela napunila sedamnaest godina, njezina majka joj je, sa suzama u očima, priznala da očekuje drugo dijete. U prvi tren Anđela nije mogla vjerovati što čuje. Ja bih trebala imati dijete, a ne ti! Ti bi trebala paziti unuke, nije sad vrijeme za te uloge! Da sam željela roditi, to bih već napravila! Sad ćeš me osramotiti pred cijelim razredom! Stara si i smiješna! zagrmila je Anđela, očiju punih bijesa. Majka se povukla, potresena i razočarana. Ogorčenje je Anđelu držalo tijekom cijele trudnoće, često je, drhteći od jada, jecala iza leđa roditeljima. Otac, čovjek čvrst i tihi, pokušao je smiriti situaciju, ali Anđela je pobjegla iz stana u Osijeku, ne mogavši podnijeti pritisak.
Lutajući sama ulicama, stajala je u blizini Drave, prepuna misli da za nju više nema mjesta u toj obitelji. Vjerovala je, kada se dijete rodi, bit će zaboravljena i odgurnuta. No, tata je ipak jednog dana vratio mamu i malu bebu kući, i dom se ispunio nekom novom toplinom. Kad je sestrica stigla, majka je, nježno je držeći, stajala na pragu i pogledala ravno u Anđelina uplakana lica. Tog trena, grudi mlade djevojke preplavila je ljubav: osjećala je kako je to malo čudo što joj srce ispunjava.
Danas, Anđela ima trideset sedam godina. Živi u trosobnom stanu u Zagrebu sa suprugom i šesnaestogodišnjim sinom, koji će uskoro sam postati stariji brat. Srce joj lupa dok iščekuje da sin dođe iz škole mora mu otkriti da nosi novo dijete. Preneražena je, boji se da će Ivano možda reagirati kao nekad ona. No, strahovi su bili neutemeljeni.
Stvarno? Dobit ću brata ili sestru? To je super, mama! Pomoći ću ti oko svega! uzviknuo je Ivano, skačući od sreće i zagrlio majku čvrsto. Obuze je val olakšanja, radosti i tuge. Suze su joj potekle niz lice, osjećala se zahvalna što ima tako zrelog sina, a istom su je stiskale i stare krivnje. U tišini kuhinje, slomljena emocijama, Anđela je prošaptala: Mama, oprosti… Mama, oprosti mi… I tada je spazio zabrinut izraz Ivanova lica. Pretrnula je, odmah ga upitala: Što je bilo?
Ivano je uvjerio: Sve je dobro, mama. Ajmo sada jesti, a onda ćemo kod bake, djeda i tete podijeliti ovu sretnu vijest…
U tom prizoru, stara bol i nova nada spojile su se u velikom uzdahu obiteljskog mira. U zraku su titrale riječi oprosta i nove radosti, poput mirisa kruha svježe izvađenog iz pećnice.
