Prije otprilike godinu dana ostala sam sama. Nakon muževa pogreba, polako sam počela dolaziti sebi, ali ubrzo sam shvatila da pored samoće imam još jedan ozbiljan problem novaca mi je postalo toliko malo da to graniči s nemogućim. Živim krajnje štedljivo, ne dopuštam si apsolutno ništa izvan osnovnog, a opet se uvijek pojavi neki iznenadni trošak najčešće za lijekove ili doktore.
Suprug i ja smo odgojili dvoje djece, stalno smo pokušavali pomagati, davali smo im doslovno svaku kunu koja nam je ostala. Mnogo toga što imaju u svojim domovima mogu zahvaliti upravo nama. Ne znam koliko mi je sudbina namijenila, ali stan u kojem živim pripast će, po prirodi stvari, i sinu i kćeri, osim ako drukčije ne odlučim oporukom, a to ne planiram. Oboje su obrazovani, dobro znaju koliko nekretnina vrijedi, a valjda su svjesni i nasljednih mogućnosti.
Nekoliko puta sam suptilno pokušala dati do znanja djeci da jedva spajam kraj s krajem. Da barem preuzmu režije koje stalno rastu, ne bih morala razbijati glavu otkud do mirovine izvući još koju kunu. Moja kćer se pravila da ne razumije o čemu govorim, a kod sina je ionako snaha glavna kada su u pitanju financije, pa su moje riječi ostale visjeti u zraku.
Otprilike znam koliko ona i sin zarađuju, iskreno ih podržavam i veselim se što si mogu priuštiti auto, odmor u inozemstvu. Unučad uvijek ima dovoljno novca za džeparac, a kad vidim kako olako troše iznose koji su gotovo jednaki mojoj mirovini, zapitam se jesmo li baš mi tako podigli svoju djecu da ih nije briga ili ne žele vidjeti koliko živim skromno i potrebito, niti se trude pomoći. Jer i moj suprug i ja smo uvijek išli s punim vrećicama k roditeljima, kupovali im lijekove, plaćali doktore…
Prijateljica mi je jedno jutro, taman kad se more zavuklo kroz prozor stana i donijelo san o splitskim kalama, predložila nešto potpuno bizarno da se jednostavno preselim sinu ili kćeri, bez da ih pitam, i iznajmim svoj stan na Bačvicama. Jaz između svjetla i sjene iza postelje govorio mi je da to ne želim, ali očito će mi ostati jedina opcija ako mi idući razgovor s djecom ne donese nikakvu promjenu. Ne mogu više izdržati od svoje mirovine, a sve što smo imali već je otišlo našoj djeci…
