Da mi je netko ispričao ovu priču, vjerojatno bih isprva mislio da me zafrkava. Ali dogodilo se to mom bratu Ivanu i njegovoj supruzi Marijeti. Vraćali su se kući nakon što smo proslavili djedov rođendan u malom slavonskom selu. Bilo je rano, tek sedam sati navečer. Vozili su se autocestom prema Osijeku kad su vidjeli mladu ženu kako stoji uz cestu i maše rukama kao da zaustavlja promet. Marijeta molila Ivana da ne staje, govoreći mu da se po našem slavonskom pametnom običaju ne miješa u nepoznate drame. No Ivan, tvrdoglavi Osječanin kako mu je majka govorila, ipak je usporio da vidi što se događa.
Lice te žene bilo je prekriveno ogrebotinama i modricama, kao da je prošla sito i rešeto. Jedva je izgovorila, kroz suze, da su ona i obitelj imali sudar. Auto im je skliznuo s ceste i završio u jarku punom šipražja. Rekla je da joj je suprug mrtav, ali ima dijete koje je još živo i moli Ivana da ga spasi. Pokazala je rukom prema jarku. Ivan je izašao iz auta, rekao Marijeti neka ostane s tom ženom, i otišao do mjesta nesreće. Stvarno je tamo pronašao auto. Nije mnogo razmišljao, samo je uletio, otvorio stražnja vrata i izvukao klinca od najviše šest godina.
Kad se vratio do svog auta, žene nije bilo nigdje. Upitao je Marijetu gdje je otišla, a ona samo slegnula ramenima i rekla: “Pratila te, valjda.” Ivan je ponovno pohrlio do stradalog auta tražeći ženu, kad je po prvi put vidio što je naprijed. Dvoje ljudi u prednjim sjedalima muškarac za volanom, očito glava obitelji, i njegova supruga uz njega. Oboje mrtvi. Ni krivo ni dužno, Ivan se pitao: “Dobro, kako je onda tražila pomoć na cesti?” Od tog trenutka prošli su ga žmarci. Dječak kojeg je spasio sada živi s njima, posvojili su ga. Ivan je uvjeren da su te večeri razgovarali s duhom, i nije ni malo siguran da mu je život postao dosadniji od tada. Ja mislim da je to tipična slavonska misterija, samo što nema ni pečenke ni šljive samo strašne hladne jeze uz priču za kavu.
