Prije šest mjeseci dogodila se velika nesreća u našoj obitelji: moj tata je preminuo. A onda, pola godine kasnije, došao nas je posjetiti tatin brat, stric Ivan. Rijetko je dolazio k nama, a nije bio posebno blizak ni s tatom. Nisu se svađali, ali nikada nisu bili prisni. Odnos među njima uvijek je bio hladan, svatko je živio svoj život.
Kakav ti je bio put? upitala sam. I zašto me persiraš? Pa ja sam ti najdraži stric! odgovorio je Ivan s osmijehom koji je pokušao biti topao, kao da je stvarno najbolji stric.
Stric nam nije najavio svoj dolazak i nismo se pripremili za njegov dolazak. Zapravo, nismo pričali od tatine sahrane. Nije ni nazvao, niti pitao kako smo, sve do danas kada se odjednom pojavio.
Dok smo sjedili za stolom i pijuckali čaj, stric je upitao: Kako ćemo podijeliti nasljedstvo? Hoćemo li mi troje? Nema nikoga drugoga? Koje nasljedstvo? iznenađeno je rekla mama kada se pribrala.
Stvarno smo imali nasljedstvo. Imali smo lijepi stan, veliku i modernu kuću na selu i dva automobila. Mama me nagovarala da prodamo kuću i kupimo mi stan u Zagrebu, gdje trenutno studiram. Ali još nismo to učinili; odlučili smo ne žuriti.
Kakvo nasljedstvo? Pa, imanje što je ostalo od moga brata! rekao je stric Ivan. Dobro znaš da, da nema mene i Maše, ti bi dobila sve. Tako da meni ne pripada ništa! Ali ja sam brat! Imam pravo! Ne, nemaš! Zakon je na našoj strani! A što je s poštenjem?
Stric Ivan je lukav: znao je da po zakonu nema pravo na nasljedstvo, pa je pokušao igrati na savjest. Ali njegove riječi i postupci nisu imali nikakvog smisla za nas. Tata i Ivan nikad nisu bili bliski, pa mu ni ovaj imetak nije pripadao.
Kad je tata počeo obolijevati, odmah nam je rekao da sve što imamo pripada meni i mami. Nitko drugi ne dolazi u obzir. Tata nije želio dijeliti imovinu ni s kim osim nas.
I pošteno, Ivane, nipošto! To dobro znaš! Nikad nisi bio blizak bratu! Tako to ide! Kao loš film! Čovjek se oženi i žena uzme sve, a roditelji, braća, sestre, nećaci ne dobiju ništa!
Stric Ivan je pokušavao izazvati osjećaj krivnje i nagovarati nas da podijelimo imovinu na troje. Doviđenja! Nećemo o tome više raspravljati! rekla je mama.
Kad je stric otišao, mama i ja smo zaključali kuću i vratili se u naš gradski stan. Poznavale smo Ivanovu narav, znale smo da neće samo tako odustati i da će nas vjerojatno tužiti. U pitanju je bio ozbiljan novac: trećina luksuzne vile, trećina lijepog stana u centru Zagreba, i trećina dva automobila. To je poprilično velik iznos u kunama.
Tako je i bilo, stric nas je stvarno tužio. Nada se pobjedi. Ali zakon je na našoj strani. Na što on uopće računa?
