Emilija ulazi u autobus na stanici, točno kako je trebala. Slobodno je ostalo samo jedno mjesto, pokraj muškarca koji joj se čini nešto stariji. U početku ga skoro ni ne primjećuje. Put je dug, sedam sati do njenih roditelja u Zadru, a glava joj je puna misli i problema koje mora hitno riješiti.
Smjestila se udobno, autobus kreće. Nakon nekoliko minuta Emilijin nos osjeti lagani miris mošusa i snažno pržene kave. Aroma je toliko ugodno gorka da joj odmah vraća sjećanja.
Ljeto, vrućina, ima sedamnaest, a pokraj nje sjedi njezina tadašnja najveća ljubav Ivan, koji miriše baš tako. Leže na travi uz obalu Drave kod Osijeka, ljube se, iznad njih zvjezdano nebo, a Ivan joj s vremena na vrijeme šapće na uho da će uvijek biti zajedno, da je nikada neće ostaviti. Bio joj je prva ljubav snažna, strastvena. Toliko ga je voljela da je bila spremna ostaviti čak i fakultet, svoju budućnost, samo da bude uz njega.
Ali sudbina ih je razdvojila. Ivan je otišao u vojsku i više joj se nije vratio u Zagrebu je pronašao djevojku i oženio se. Emilija je ostala sa slomljenim srcem. Više nije ni pokušavala hodati s ikim, i dalje voli Ivana unatoč njegovoj izdaji, i nakon deset godina.
Na trenutak se Emilija okrene prema muškarcu koji sjedi kraj nje. Nemoguće! Smeđa kosa, plave oči, profinjeni nos i punije usne, visok. Toliko nalikuje Ivanu da joj srce ubrzava.
Oprostite, zovete li se možda Ivan? stidljivo upita mladića. Ne, ja sam Dario. odgovori s osmijehom, okrećući se prema njoj. Izgledao je gotovo identično onome čija joj je slika još uvijek u srcu. A kako se Vi zovete? Ja… Emilija je izgubila dar govora na trenutak, ali se brzo pribere. Ja sam Emilija, drago mi je. I meni je jako drago, Emilija. Toliko podsjećate na jednu djevojku… ponovno se nasmiješi Dario. Zbilja? Koju to?
Moju prvu ljubav, naravno. Razočarala me, pronašla drugog, i evo već deset godina ne mogu izbaciti njezino lice iz glave. A sad Vas srećem ovako. Još ne vjerujem. Dario priča iskreno, vidi se i po blagom rumenilu na njegovu licu da ga uspomene još uvijek pogađaju. Nevjerojatno. I kod mene je isto, Vi izgledate poput mog prvog dečka, kojeg nisam zaboravila već deset godina. Da li je moguće da nam se ovo baš događa? Znaš što, Emilija… Smijemo li razmijeniti brojeve i ostati u kontaktu? Hajdemo.
Počnu razgovarati kao da se znaju čitav život. Kako će završiti njihova priča? Možda im je sudbina ponudila novu priliku, doduše s nekim drugim, ali toliko sličnim onim prvima. Na kraju, slučajnosti ne postoje, zar ne?
