Sada imam pedeset i sedam godina. Već trideset godina sam u braku s mužem, sve legalno i uredno, a cijelo to vrijeme prala sam mu rublje, kuhala ručkove, stvarala toplinu u našem domu, kao što rade žene u našim krajevima. Muž i ja imamo dvoje djece, koje sam odgojila i školovala sama, poslala na fakultet u Zagrebu i sve. Od kad se sjećam, jurim okolo kao vjeverica u kotaču: radila sam nekoliko poslova odjednom, uzimala svaku priliku za honorarni posao, samo da djeca budu zadovoljna i obučena kao svi iz dobre obitelji.
Tijekom zajedničkog života muž nije baš žurio raditi, a kad je došao do mirovine, ostao je doma u pidžami i prestao raditi, kao da je cijeli svijet njegov. Ja i danas idem na posao, pomažem djeci oko unuka, čistim i kuham, sve kao u snu gdje se posao ne stigne dovršiti.
Nekoliko puta sam ga pitala može li barem negdje raditi čuvati parkilište kod Konzuma ili biti portir u školi, ali on kaže da nam je dobro i da nema potrebe za njegovom zaradom. I nije lud, kaže, da radi i jede. Jedva stignem nešto skuhati, ali kad dođem s posla, sve što je fino je nestalo, ostane mi samo juha od graška.
Jedanput sam sanjala razgovor s prijateljicom, ona mi savjetuje da kuham odvojeno: njemu od jeftinih stvari, sebi od boljih. Dođem kući i kažem mužu da mi je doktorica s Rebra rekla da moram na dijetu, zbog zdravlja, pa neka se kloni moje hrane.
Sad skrivam poslastice po ormarima; dok je muž u garaži, pijem čaj i jedem bajadere. Kobasicu i sir sakrijem po hladnjaku, i kad ne gledam, potajno pojedem. Spašava me što imamo dva frižidera: u jednom su namirnice, u drugom staklenke s ajvarom i kiselim krastavcima, a baš tamo skrivam svoju zalihu kao da sanjam skrivene škrinje u podrumu.
Znate kako su muški, ne primijete ništa. Za sebe kupujem puretinu i radim parene polpete, a njemu uzmem svinjetinu kojoj je prošao rok pa začinim, njemu je svejedno. Kupujem mu jeftinu tjesteninu, onu iz Studenca za par kuna, sebi uzmem od durum pšenice.
Ne vidim ništa loše u svom ponašanju, ne mislim da radim štetu, jer ako želi jesti kvalitetno, neka ustane i zaradi nešto, umjesto da leži i rasteže se. Smatram da nam je u ovim godinama glupo razvoditi se, pola života je prošlo, kuća je tu, i sad bi prodavali i dijelili kune na pola? Sve kao u onom snu gdje je pola kuće od cigala, pola od oblaka, i nitko ne zna gdje se novac skriva.
