Jedne večeri vratila sam se kući i ostala iznenađena. Moja kći je pakirala svoje stvari: odjeću, kozmetiku, aparate. Upitala sam je kamo ide.
Ispostavilo se da se moja osamnaestogodišnja Petra iznenada osjetila odraslom. Čak sam uzviknula od šoka, a Petra je rekla:
Mama, selim se kako bih živjela s Lukom.
Kako to misliš, seliš se? Tko je taj dečko? Ne želiš ga prvo upoznati s nama? upitala sam. Od čijih ćeš kuna živjeti? Ima li on roditelje? Mislim da se jako žuriš.
Mama, pusti, molim te. Ipak je ovo XXI. stoljeće. Punoljetna sam, imam svoj život! odgovorila je Petra.
Nisam joj ništa odgovorila. Shvatila sam da ne mogu ništa učiniti. Gledala sam kako Petra pakira svoje stvari i u sebi se opraštala od svega. Ionako mikser nisam koristila. Moja kćer je završila s pakiranjem i otišla. Kroz prozor sam vidjela mladog muškarca, visokog i crnokosog, kako joj pomaže nositi stvari do auta. Ako je odlučila započeti samostalan život, neka proba! Vidjet ćemo što će od toga biti. Sutradan sam promijenila brave na ulaznim vratima, tko zna što se može očekivati od Petre i njezinog Lukina prijatelja.
Prošlo je nekoliko dana. Moja kćer mi se nije javila niti porukom. Nisam očekivala da će tako naglo zakoračiti u svijet odraslih. Iznenada mi je zazvonio mobitel Petra!
Mama, možeš li mi platiti školu?
Bilo mi je teško što me nazvala samo da pita za novac. Nije pitala ni kako sam.
Ne. Ti si sada neovisna mlada žena. Neću se miješati u tvoje odluke.
Super. Hvala ti, mama! rekla je ljutito i prekinula vezu.
Upravo onako kako je htjela. Neka shvati kako izgleda odrasli život.
Odlučila sam pretvoriti Petrinu sobu u ured. Ionako više nije s nama. Pronašla sam lijep stol i stolice. Krevet sam ostavila. Neka razmisli. Možda joj zatreba kad se vrati.
Dvije su prošli tjedna. Vraćala sam se s posla kad sam, pri ulazu, naišla na Petru s torbama u rukama. Izgledala je tužno i nervozno.
Kćeri, zašto mi nisi javila da dolaziš?
Bilo me sram, mama. Zar ti nije drago što me vidiš? upitala je brišući suze.
Naravno da mi je drago. Što to govoriš? Hajde, uđi doma.
Ušle smo u stan. Petra je odmah počela raspakiravati stvari. Primijetila sam da nedostaje aparat za kavu. Rekla je da je ostao kod Lukine mame. Njezina potencijalna svekrva je tako naplatila boravak i hranu. Luka, kako se ispostavilo, ima trideset godina. Kad je Petra shvatila da neću plaćati njezinu školu, zamolila je Luku da pomogne. No, on nije imao namjeru preuzeti tu odgovornost, niti plaćati potrebe svoj djevojci.
Najviše me zanimalo što je Luka mislio uopće kada je doveo moju nezaposlenu kćer u kuću svojih roditelja?
S vremenom sam shvatila svatko od nas mora sam iskusiti posljedice svojih odluka. Tek kroz vlastite pogreške učimo što znači odgovornost i što znači obitelj.
